Inspirational Quotes on Hrvatski

“Ja vas mrzim, Gavrila Ardalionoviču, samo zato - vama će se to možda učiniti čudnim - samo zato što ste vi tip i utjelovljenje, lik i vrhunac najbezobraznije, najzadovoljnije sobom, najnezgrapnije i najgadnije ordnarnosti! Vi ste kićena ordinarnost, ordinardnost koja ne sumnja te je olimpijski spokojna; vi ste šablon nad šablonima. Ni najsitnijoj vlastitoj ideji nije suđeno da se ikad utjelovi bilo u pameti, bilo u srcu vašem. No vi ste beskrajno zavidni; čvrsto ste uvjereni da ste najveći genij, no sumnja vas ipak zaokuplja katkad u nemilim časovima te se srdite i zavidite. O, imate vi crnih točaka na obzorju; nestat će ih kad napokon oglupite, što nije daleko; ali ipak je pred vama dug i raznolik put, ne kažem da je veseo, i tomu se radujem.”

“- Pa pogledao sam! Predobro se sjećam da sam gledao! Puzao sam četveronoške, pipao sam rukama po tom mjestu, maknuo sam stolicu, nisam vjerovao svojim očima: i vidim da nema ništa, pusto i prazno mjesto, evo kao moj dlan, a ipak sam dalje pipao. Takva se malodušnost svagda ponavlja čovjeku kad prejako želi naći... u zamašnim i bolnim gubicima: vidi on da nema ništa, mjesto je prazno, a ipak će petnaestak puta pogledati onamo.”

“- Bez sumnje, a sve se zbilo tako priprosto i prirodno kako se može zbiti samo u zbilji; da se toga prihvatio romanopisac, nagomilao bi svakojakih izmišljotina i nevjerojatnosti.”

“- Bolje je biti nesretan, ali znati, nego biti sretan i biti zaluđivan.”

“... zbilja je tako, mi smo smiješni, lakomisleni, s lošim navikama, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne umijemo razumjeti, ta svi smo mi takvi, svi, i vi, i ja, i oni! Ta vi se evo ne vrijeđate što vam u oči kažem da ste smiješni? A ako je tako, zar vi niste materijal? Znate, prema mojem je sudu katkad i dobro biti smiješan, pa i bolje je: brže može jedan drugomu oprostiti, brže se umiriti; ne može se sve razumijevati u isti mah, ne može se započinjati ravno od savršenstva! Da postigneš savršenstvo, trebaš najprije mnogo razumjeti! A ako prebrzo pojmimo, možda i nećemo valjano pojmiti. To ja govorim vama, vama koji ste već tako mnogo znali razumjeti i... ne razumjeti. Sada se ne bojim za vas; ta vi se ne srdite što vam ovakav dječak govori takve riječi? Dakako da se ne srdite! O, vi ćete znati zaboraviti i oprostiti onima koji su vas uvrijedili, i onima koji vas nisu uvrijedili ničim; jer od svega je teže oprostiti onima koji nas nisu uvrijedili ničim, i baš zato jer nas nisu uvrijedili, nije dakle osnovana naša tužba: eto, tomu sam se nadao od viših ljudi, eto, to sam im htio reći kad sam išao ovamo, a nisam znao kako bih kazao...”

“Ničemu se ne čuditi znak je, kažu, velikoga uma; prema mojem sudu moglo bi to biti isto tako i znak velike gluposti...”

“- Zato i jest sve to zazorno, jer tu nije bilo ništa ozbiljno! - uzvikne Jevgenij Pavlovič koji se sasvim zanio - oprostite mi, kneže, no... ja... ja sam mislio o tome, kneže; mnogo sam mislio; znam sve što je bilo prije, znam sve što je bilo prije pola godine; sve, i sve to nije bilo ozbiljno! Sve je to bio samo duševni zanos, slikovitost, fantazija, dim, i samo je zaplašena ljubomora sasvim neiskusne djevojke mogla to smatrati nečim ozbiljnim!”