“... zbilja je tako, mi smo smiješni, lakomisleni, s lošim navikama, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne umijemo razumjeti, ta svi smo mi takvi, svi, i vi, i ja, i oni! Ta vi se evo ne vrijeđate što vam u oči kažem da ste smiješni? A ako je tako, zar vi niste materijal? Znate, prema mojem je sudu katkad i dobro biti smiješan, pa i bolje je: brže može jedan drugomu oprostiti, brže se umiriti; ne može se sve razumijevati u isti mah, ne može se započinjati ravno od savršenstva! Da postigneš savršenstvo, trebaš najprije mnogo razumjeti! A ako prebrzo pojmimo, možda i nećemo valjano pojmiti. To ja govorim vama, vama koji ste već tako mnogo znali razumjeti i... ne razumjeti. Sada se ne bojim za vas; ta vi se ne srdite što vam ovakav dječak govori takve riječi? Dakako da se ne srdite! O, vi ćete znati zaboraviti i oprostiti onima koji su vas uvrijedili, i onima koji vas nisu uvrijedili ničim; jer od svega je teže oprostiti onima koji nas nisu uvrijedili ničim, i baš zato jer nas nisu uvrijedili, nije dakle osnovana naša tužba: eto, tomu sam se nadao od viših ljudi, eto, to sam im htio reći kad sam išao ovamo, a nisam znao kako bih kazao...”
Fyodor Mikhaylovich Dostoyevsky was a Russian writer, essayist and philosopher, perhaps most recognized today for his novels Crime and Punishment and The Brothers Karamazov.
Dostoyevsky's literary output explores human psychology in the troubled political, social and spiritual context of 19th-century Russian society. Considered by many as a founder or precursor of 20th-century existentialism, his Notes from Underground (1864), written in the embittered voice of the anonymous "underground man", was called by Walter Kaufmann the "best overture for existentialism ever written."
His tombstone reads "Verily, Verily, I say unto you, Except a corn of wheat fall into the ground and die, it abideth alone: but if it die, it bringeth forth much fruit." from John 12:24, which is also the epigraph of his final novel, The Brothers Karamazov.