Inspirational Quotes on Dostojevski

“Naten s'kisha gjume, me mbyste pendimi, kot thone qe pendimi te lehteson.”

“Lere pastaj qe ka dhe jo pak pasunare qe s'i pelqen te degjojne ankimet me ze te larte te varfanjakeve. Se, sigurisht, i shqetesojne, i bezdisin me ankesat pa fund. Po, moj shpirt, varferia kurdohere e bezdisshme eshte. Ja ç'eshte, Varenjka. Renkimet e te uriturve, klithmat e zemerplasurve u prishin gjumin ca zoterinjve.”

“E po, mirupafshim! Po me mbyt trishtimi, nga merzia. Seç kam nje brenge ne shpirt, Makar Aleksejeviç. As vete s'e di arsyen. E tille dite paska qene. Mirupafshim!”

“E ke vene re, Seriozha? Sikur qesh me ty duket, kurse ne te vertete nuk te qesh, te do...”

“Se une jo vetem nuk isha nopran e nurzi, por as i lig e as keqdashes nuk isha, ama edhe ndonje hiç nuk ehste se isha. Ja ku po jua them se nuk kam qene as i lig e as i poshter, po as i ndershem, nuk kam qene hero, por edhe shterpi nuk kam qene. Ne keto çaste dergjem ne qoshen time dhe vetem ndersej veten, vetem shtirem sikur kam qene njeri i keq, se, sipas meje, nje njeri qe e ka plot koken, s'ka si ben marrezi si ato te miat, vetem budalli sillet asisoj.”

“Me dendin me lakra, gatuar me çaj, Fryhu bark, fryhu, pelcit,.s'te kam faj! ("kenge burgu")”

“O sebi ću vam reći da sam čedo svoga vijeka, čedo sumnji i nevjerice, da to ostajem i bit ću to (ja to znam) do smrti.”

“I sam ne zna da je više ne voli, a ona to pouzdano zna.”

“It was dark in the corridor, they were standing near the lamp. For a minute they were looking at one another in silence. Razumihin remembered that minute all his life. Raskolnikov's burning and intent eyes grew more penetrating every moment, piercing into his soul, into his consciousness. Suddenly Razumihin started. Something strange, as it were, passed between them.... Some idea, some hint, as it were, slipped, something awful, hideous, and suddenly understood on both sides.... Razumihin turned pale. "Do you understand now?" said Raskolnikov, his face twitching nervously. "Go back, go to them," he said suddenly, and turning quickly, he went out of the house. I will not attempt to describe how Razumihin went back to the ladies, how he soothed them, how he protested that Rodya needed rest in his illness, protested that Rodya was sure to come, that he would come every day, that he was very, very much upset, that he must not be irritated, that he, Razumihin, would watch over him, would get him a doctor, the best doctor, a consultation.... In fact from that evening Razumihin took his place with them as a son and a brother.”

“... zbilja je tako, mi smo smiješni, lakomisleni, s lošim navikama, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne umijemo razumjeti, ta svi smo mi takvi, svi, i vi, i ja, i oni! Ta vi se evo ne vrijeđate što vam u oči kažem da ste smiješni? A ako je tako, zar vi niste materijal? Znate, prema mojem je sudu katkad i dobro biti smiješan, pa i bolje je: brže može jedan drugomu oprostiti, brže se umiriti; ne može se sve razumijevati u isti mah, ne može se započinjati ravno od savršenstva! Da postigneš savršenstvo, trebaš najprije mnogo razumjeti! A ako prebrzo pojmimo, možda i nećemo valjano pojmiti. To ja govorim vama, vama koji ste već tako mnogo znali razumjeti i... ne razumjeti. Sada se ne bojim za vas; ta vi se ne srdite što vam ovakav dječak govori takve riječi? Dakako da se ne srdite! O, vi ćete znati zaboraviti i oprostiti onima koji su vas uvrijedili, i onima koji vas nisu uvrijedili ničim; jer od svega je teže oprostiti onima koji nas nisu uvrijedili ničim, i baš zato jer nas nisu uvrijedili, nije dakle osnovana naša tužba: eto, tomu sam se nadao od viših ljudi, eto, to sam im htio reći kad sam išao ovamo, a nisam znao kako bih kazao...”

“Ničemu se ne čuditi znak je, kažu, velikoga uma; prema mojem sudu moglo bi to biti isto tako i znak velike gluposti...”

“- Zato i jest sve to zazorno, jer tu nije bilo ništa ozbiljno! - uzvikne Jevgenij Pavlovič koji se sasvim zanio - oprostite mi, kneže, no... ja... ja sam mislio o tome, kneže; mnogo sam mislio; znam sve što je bilo prije, znam sve što je bilo prije pola godine; sve, i sve to nije bilo ozbiljno! Sve je to bio samo duševni zanos, slikovitost, fantazija, dim, i samo je zaplašena ljubomora sasvim neiskusne djevojke mogla to smatrati nečim ozbiljnim!”

“Ja vas mrzim, Gavrila Ardalionoviču, samo zato - vama će se to možda učiniti čudnim - samo zato što ste vi tip i utjelovljenje, lik i vrhunac najbezobraznije, najzadovoljnije sobom, najnezgrapnije i najgadnije ordnarnosti! Vi ste kićena ordinarnost, ordinardnost koja ne sumnja te je olimpijski spokojna; vi ste šablon nad šablonima. Ni najsitnijoj vlastitoj ideji nije suđeno da se ikad utjelovi bilo u pameti, bilo u srcu vašem. No vi ste beskrajno zavidni; čvrsto ste uvjereni da ste najveći genij, no sumnja vas ipak zaokuplja katkad u nemilim časovima te se srdite i zavidite. O, imate vi crnih točaka na obzorju; nestat će ih kad napokon oglupite, što nije daleko; ali ipak je pred vama dug i raznolik put, ne kažem da je veseo, i tomu se radujem.”

“- Pa pogledao sam! Predobro se sjećam da sam gledao! Puzao sam četveronoške, pipao sam rukama po tom mjestu, maknuo sam stolicu, nisam vjerovao svojim očima: i vidim da nema ništa, pusto i prazno mjesto, evo kao moj dlan, a ipak sam dalje pipao. Takva se malodušnost svagda ponavlja čovjeku kad prejako želi naći... u zamašnim i bolnim gubicima: vidi on da nema ništa, mjesto je prazno, a ipak će petnaestak puta pogledati onamo.”

“- Bez sumnje, a sve se zbilo tako priprosto i prirodno kako se može zbiti samo u zbilji; da se toga prihvatio romanopisac, nagomilao bi svakojakih izmišljotina i nevjerojatnosti.”

“- Bolje je biti nesretan, ali znati, nego biti sretan i biti zaluđivan.”